Kraj je godine i sigurno ne znate gdje vam je glava, trčite sa jednog na drugi kraj grada i kada najzad uđete u kuću i pomislite – najzad, završio se i ovaj dan, oko vas počne da se mota, zapitkuje, traži, pokazuje nestrpljivost, najveći posao vašeg života – dijete!
Možete pokušati da objasnite kako ste umorni i kako vam nije ni do čega, ali vaše dijete to uopše neće razumjeti. Kako bi i razumjelo da ste morali da uradite toliko stvari i da ste ih sve uradili, a sada za njega nemate vremena. Tražiti od djeteta da tako malo bude veliki čovjek pun razumijevanja, da shvati da mami ili tati sada nije do priče, da se strpi i da možete pričati neki drugi put može samo izazvati nervozu, plač, osjećaj da vam nije toliko važno, sve zavisi od uzrasta djeteta.
Prije nego što zaustite da kažete – idi igraj se, ne znam gdje mi je glava, prisjetite se šta ste najviše voljeli kad ste bili mali. Većina nas se sjeti praznika i porodičnih okupljanja, mirisa kolača, sjedenja u nekom krilu i većina nas povremeno zažali za tim vremenima. Sjećanje na djetinjstvo je najvjerovatnije jedina stvar koja nam kroz život izaziva istovremeno i tugu i radost. Tugu zato što je prošlo, što su se neke stvari promijenile i radost jer nas podsjeća na neke divne trenutke.
Nekada se mnogo sporije živjelo, ali naši roditelji su prema nama imali iste obaveze kao mi prema svojoj djeci. Ne zaboravite, biti roditelj ne podrazumjeva da budete vidljivi svom djetetu, već da budete osnovni sadržaj djetetovog života.
Svaki trenutak koji posvetite svom djetetu je plus u njegovom životu. Zato upisujte te pluseve da vaše dijete sutra ne bi živjelo sa nekim minusima ili prazninama u životu.
Morate da spremate ručak za sutra? Ima li veće sreće za vaše dijete nego da vam pomogne perući povrće dok stoji na stolici? Ukvasiće se? Naravno, ali presvucite ga. Morate da napravite praznične kolače, ma samo se sjetite koliko ste voljeli da gurnete ruke u kutiju sa brašnom. Biće to samo malo brašna, lako se čisti.
Ovo prednogovodišnje vrijeme je puno slava i proslava, gdje god možete, ako to ne remeti ritam vašeg djeteta, povedite i njega. Sjetite se samo koliko ste bili vi razočarani kada su vam roditelji objašnjavali da ste za neke skupove isuviše mali i ostavljali vas kod bake i deke na čuvanje. To se sigurno rjeđe dešavalo nego što vi danas ostavljate svoje dijete, ali ako to pamtite znači da je to razočarenje nešto što ne možete da zaboravite.
Praznici, bilo koji, rođendani, slave, godišnjice i novogodišnji i božićni praznici su dio porodične tradicije. Tokom praznika, kada je uža i šira porodica na okupu, dijete najviše nesvjesno uči o zajedništvu, nesvjesno jača svoje veze sa članovima porodice, otvara se prema drugima.
Svako ovo okupljanje vašem djetetu će dati osjećaj pripadnosti porodici. Ako kupujete poklon, pitajte svoje dijete šta misli, šta bi baka, strina, teča, najviše voljeli da dobiju. Vjerujte, dijete može napraviti mnogo bolji izbor nego vi. Reagovaće intuitivno, biraće poklon sa puno emocija, a ne kao vi, racionalno, procjenjujući šta nekome treba. A onda dozvolite svom djetetu da ono uruči poklon i pohvali se kako je to njegov izbor.
Ako morate da odete na neku proslavu i znate da ljudi kod kojih idete baš i ne vole malu djecu, da tamo možda neće biti još djece i da će vašem djetetu biti dosadno, to ćete takođe teško objasniti svom djetetu. Najbolje je da mu kažete da vas je njegova baka ili tetka zamolila da joj nešto pomognete, da vi zbog obaveze to nikako ne možete, ali da ste obećali baki da će joj pomoći ono. Ovo će kod djeteta izazvati pozitivne reakcije i onaj osjećaj pripadnosti porodici.
Ali, svakako pokušajte da vodite svoje dijete svuda sa sobom. Svaki odlazak na porodična okupljanja je prilika da vaše dijete nešto nauči o porodičnim odnosima, običajima vaše porodice, šta vam članovi porodice znače, i to je uvek prilika da djetetu ispričate neku priču iz svog djetinjstva koje se sa radošću sjećate.
Danas vrlo često možete čuti kako ljudi zaboravljaju svoje korjene… Korijen svakog čovjeka je njegova porodica. Ako vjerujete u ono što se naziva porodičnim vrijednostima, teško da ćete to usaditi u svoje dijete kad je već malo poodraslo. Porodične vrijednosti se usađuju od malena, ne samo pričom već i stalnim porodičnim okruženjem, naročito za vrijeme praznika.
Ovo su dani kada nikako ne smijete da isključite dijete iz porodice zato što imate previše obaveza.
Sasvim je dozvoljeno da ne znate gdje vam je glava, ali morate da je pronađete svaki put kad važe dijete pogleda u vas.
Ima mnogo roditelja koji govore kako ne prepoznaju svoje dijete kad je već odraslo, kako ne znaju „kako je ispalo ovakvo“, kao da nije njihovo, kako mu roditelji i porodica ništa ne znače…
Odgovor na ovo je sasvim jedostavan – često nisu znali gdje im je glava, a onda kada bi se družili sa svojim već odraslim djetetom, ono jednostavno ne umije da se druži sa njima i prema članovima šire porodice nema nikakav odnos, jer mu nisu dali priliku da ga gradi.
Razmislite o tome i ne gubite glavu. Taj gubitak glave će vam svi oprostiti, prijatelji sa kojima se niste vidjeli, kumovi kod kojih niste otišli na slavu, poslovni partneri koji su pravili novogodišnji koktel koji niste mogli da uklopite u svoje obaveze.
Ali samo kod svog djeteta možete napraviti nenadoknadivu štetu ako mu često govorite da ne znate gdje ste ono zaturili glavu…
malisaveti
