Jesam li dobra mama?
Pitanje koje se rađa najkasnije onoga dana kada iz uglavnom bezbrižnog praćakanja po plodnoj vodi, na (surov) svijet stigne vaša mrvica, dušica, bebić, zlatić i slično.
Pitanje koje umire s vama, onog, iz sadašnje vizure, nepoznatog dana.
Pitanje na koje odgovor suštinski može biti samo da ili ne.
Ako ispaljujemo kao iz topa, odgovor “da” zvuči samouvjereno i beskompromisno, skoro kao da nam se pitanje zapravo pričinilo. Odgovor “ne” je mahom mazohistička crta.
Pravi odgovor sadrži od svega po malo, iako se svodi na jednu glavnu riječ, ali ga ne treba davati prijevremeno.
Jesam li dobra mama ako svom zlatiću zabranim ono što najviše voli?
Da, ako sam ga tim postupkom nečemu naučila. Ne, ako to činim iz hira i vlastite frustracije.
Jesam li dobra mama ako ponekad manipuliram svojim djetetom?
Da, ako sam ga time navela da sam dođe do nekog ispravnog postupka ili zaključka. Ne, ako to činim iz hira i vlastite frustracije.
Jesam li dobra mama ako svoju trogodišnju dušicu pustim da plače?
Da, ako je tako pokušavam naučiti da ona ne manipulira sa mnom. Ne, ako sam zauzeta sobom i mrzim svoje “zatočeništvo”.
I tako dalje.
Mnogo je primjera, ali je rijetko moguće grubo odvojiti ove stvari jer se, makar u našoj podsvijesti prožimaju (dijete plače, ja sam naizgled smirena i ne dopuštam mu da
histerijom rješava osujećenje vlastite volje, ali istovremeno mogu biti i jako umorna za tu “borbu” pa jednostavno ignoriram plač, dok se ne saberem, iako se on zabada u
moju dušu).
I tako dalje. Jedino što je, dakle, konstantno je kut iz kojeg promatramo. Ta vizura je (ponovo) u vezi s kontrolom naših emocija.
Koliko smo, preplavljeni ljubavlju (ili željom za kontrolom ili euforijom ili posjedovanjem!) sposobni racionalno sagledati svaku situaciju – od perioda odbijanja djeteta od
sisanja, do, na primjer, situacije u kojoj se djeca vode u socijalnu službu ili na sud da “kažu svoje mišljenje” o tome žele li biti kod mame i tate.
Koliko smo mudri i staloženi da živimo sa saznanjima o zdravstvenim problemima – od “najobičnije” temperature (koja nikada nije “obična”) do ozbiljnih nedostataka, bolesti i stanja?
Jer, mladunci rastu, sazrijevaju, stasavaju i na kraju odlaze svojim putem. Ako im ostanemo u srcu, to je dugo željeni dokaz da je odgovor na pitanje sa početka – da.
No, on se rijetko saznaje u verbalnom smislu, ali se spoznaje svakog dana, ako to iskreno želimo i ako prihvatimo i zavolimo sebe kroz misao: „Da, ja sam dobra, nesavršena mama.“
malisaveti
