Za mnoge žene, muškarce i djecu širom svijeta najveći rizik od nasilja pojavljuje se u okviru njihove porodice. Porodično nasilje je globalni problem. Istraživanje sprovedeno među više od 40 nacija u svijetu pokazuje da je 10 do 50% žena prijavilo da su doživjele nasilje od strane svog partnera u nekom dijelu svog života. Preko 10% djece doživjelo je nasilje od strane roditelja, a istraživanja pokazuju da mnogo više djece pati od zanemarivanja nego od fizičkog zlostavljanja.
Za mnoge od njih porodice u kojima trpe nasilje predstavljaju „uzavreli lonac“ iz kojeg izlaze sa osjećanjima ogorčenosti, nepovjerljivosti, beznadežnosti ili bespomoćnosti.
Postavlja se pitanje kako razumjeti ponašanje djece koja nisu bila izložena samo pojedinačnom katastrofičnom događaju, nego čiji čitav život jeste jedno neprekidno traumatsko iskustvo, kao što je to slučaj kod djece izložene hroničnom nasilju u porodici. Djeca izložena porodičnom nasilju nemaju samo zadatak da prevaziđu pojedinačna traumatična iskustva, nego treba da pronađu smisao u svijetu u kome su užasavajuća iskustva dio životne svakodnevnice.
Nasilje je forma interaktivne komunikacije, motivisana željom da se žrtvi uputi neka poruka (često je to zahtjev ili žalba). Nedavno sam čula od jednog mladog čovjeka poruku koju mu je upućivao otac kada ga je tukao: „Tučem te zbog tvog dobra“.
Nasilni roditelji često imaju rigidna očekivanja od djece, koja pokušavaju da sprovedu putem kažnjavanja.
Nasilje muškaraca nad ženama najčešće je povezano sa generalnim obrascem kontrole ponašanja, uključujući praćenje partnerovih aktivnosti i regulisanje druženja. Nasilje takođe može biti motivisano strahom, stidom, željom za osvetom ili priznanjem. Nasilnik može imati želju da ostvari kontrolu nad osobom ili na taj način izražava bijes ili neki oblik frustracije.
Nasilje u porodici povezano je sa nedostatkom komunikacijskih vještina među članovima porodice. Porodice u kojima dominira nasilno ponašanje jednih prema drugima u komunikaciji koriste nejasan govor, protive se jedno drugome, više pokazuju nezadovoljstvo i očaj, više su verbalno agresivni, manje su skloni da koriste zajedničko rješavanje problema, skloniji su da koriste odbrambene obrasce komunikacije kao što su: okrivljavanje, prekidanje, omalovažavanje, povlačenje.
Jedan od razloga koji dovodi do toga da konflikti sa supružnicima ili djecom eskaliraju češće i intenzivnije je nedostajanje vještine komunikacije koja bi im omogućila da smire svoja osjećanja ili dođu do kompromisa. Međutim, pošto se nasilje pojavljuje u interaktivnom kontekstu, nedostatak vještina komunikacije može pojačati nasilje u onim porodicama u kojima postoji predispozicija, dok je interpretacija komunikacije od strane članova porodice i njihovo emocionalno reagovanje na te interpretacije ključna komponenta veze između nedostatka vještina komunikacije i porodičnog nasilja.
I odrasli i djeca koji žive u porodicama obilježenim nasiljem imaju ograničenu mogućnost da posmatraju ili vježbaju vještine komunikacije. Nasilje kreira sredinu u kojoj članovi porodice ne mogu slobodno da komuniciraju. Porodično nasilje praćeno je strahom i anksioznošću. Djeca koja su svjedoci nasilja ili se nad njima vrši nasilje često ispoljavaju nedostatak verbalnih sposobnosti, kao i deficit u socijalnoj kompetentnosti. Time se često objašnjava veza između zlostavljanja djece i njihovog slabijeg školskog uspjeha ili antisocijalnog ponašanja.
Kod odraslih iskustvo zlostavljanja često vodi manjku samopouzdanja i na taj način umanjuje mogućnost žrtve da uspostavi zdrav odnos. Vještine komunikacije mogu uticati na nasilje tako što žrtva gubi samopouzdanje i uči da bude uplašena, tajnovita i nepovjerljiva.
Neadekvatni obrasci socijalnog informisanja česti su kod djece koja su pretrpjela nasilje što ukazuje na to da će djeca koja su naučila da interpretiraju oblike komunikacije u kontekstu nasilja pripisivati agresivne namjere događajima i izvan porodičnog konteksta.
Ovakav obrazac samo otežava zlostavljanoj djeci da kasnije u životu uspostave zdrave odnose.
Slično tome, djeca koja žive u nasilnim porodicama mogu naučiti da je nasilje veoma efikasan način rješavanja konflikata ili da se nasiljem efikasno mogu riješiti problemi te se trude poistovjetiti se sa agresorom.
Istraživanja su ukazivala na to da dječaci kao reakciju na porodično nasilje u adolescenciji razvijaju agresivno i antisocijalno ponašanje, a djevojčice depresiju.
Žene žrtve nasilja u porodici imaju problem da definišu svoje iskusvo porodičnog nasilja zbog toga što je u našoj kulturi ono skriveno unutar porodice i najčešće neimenovano. Žene koje ne doživljavaju hronično nasilje, već povremene napade oklijevaju da to nazovu nasiljem, dijelimično i zbog slike učestalog nasilja koja je prezentovana u medijima. Nije rijedak slučaj da ženi koja trpi porodično nasilje budu pripisane negativne karakteristike, što joj može biti samo otežavajuća okolnost da svoje iskustvo interpretira kao nasilje u porodici.
Nasilje narušava samopouzdanje žrtava i uči ih da su agresivno i ponašanje koje kontroliše norme po kojima se „moraju“ usmjeravati, te ih izoluje od drugih ljudi. Žrtve nasilja uče da budu anksiozni, preplašeni i nesigurni i u svojim odnosima sa drugim ljudima.
Kao zaključak možemo reći da interpretacije koje daju nasilnik i žrtva kako bi nasilju dali smisao utiču na ishod samog nasilja.
malisaveti
