Probajte da porazmislite i da se sjetite koje ste to sve poruke pounutrili od svoje porodice u kojoj ste odrasli i društva koje vas je okruživalo?
Meni odzvanjaju u ušima riječi moje majke..."Uvijek moraš imati svoj dinar", "Šta god da ti se desi, moraš se dočekati na noge"..."Važno je da brineš o porodici, žena je oslonac kuće"...
Neke druge žene su dobijale druge poruke poput: "Žena treba da kuva", "Muškarac je glava kuće", "Muškarac je odgovoran za novac, a žena za ljubav i brigu o djeci"...
U velikom broju porodica žene su vaspitavane sa očekivanjima da je njihov glavni cilj u životu da brinu o drugima i, prema tome, njihovi životi se vrte oko aktivnosti koje vode do ojačavanja drugih, prije nego njih samih. Njihov osjećaj selfa duboko je ukorijenjen u rodbinske veze i odnose, zahtijevajući razvoj interpersonalnih vještina i osobina emocionalne osjetljivosti i izražajnosti, brižnosti, saosjećanja i razumijevanja. Ovi atributi ih pripremaju za uloge koje igraju u porodicama kao mirotvorke, one koje su posrednici u konfliktima drugih i koje se prilagođavaju interesima porodice.
Postoje razni načini kojima se žena postavljala u poziciju, zahtijevajući da predstavlja objekat za muškarca koji je zauzimao mjesto subjekta.
Kroz istoriju žena je marginalizovana, počinjući od samog rođenja, u želji da se rodi sin, ili sa zahtijevom da ona podari "čovjeku" sina. Brak je često predstavljao oblik degradacije žene, umjesto afirmacije i potvrđivanja. Žena se često nalazila u ulozi zarobljenika porodičnih odnosa, konstantno se preispitujući "Da li dovoljno dajem?" "Da li treba još da dam?", "Da sam dala više, da li bi on bio bolji prema meni? Možda ne bi otišao?"..
Izlaženje u susret potrebama drugih može da obezbijedi ženama osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti dok pomažu onima oko sebe da se razviju i rastu, a sa druge strane nerijetko se dešava da im ta pozicija izaziva osjećanje ljutnje, iskorišćenosti, doživljaja manje vrijednosti i zanemarenosti.
Fokusirajući se na porodicu i njene potrebe, žena biva prinuđena da zavisi finansijski od muža, njegove moći, autoriteta i statusa.
Okrenuvši se oko sebe, mnoge od pripadnica ženskog pola su primjetile da upravljanje domaćinstvom i podizanje djece, talenti vezani za brigu, empatiju i međuljudske odnose su manje cijenjeni i često potcijenjeni u odnosu na političke, kulturne i razne druge biznis angažmane.
Industrijska revolucija stvorila je društvo u kome žene sve više ulaze u svijet muškaraca. Ta nova žena puna izazova i prividnog ispunjenja biva sve više rastrzana između želje da se brine o porodici i novootkrivenih zadovoljstava usmjerenih na sticanje statusa i ličnog ostvarenja.
Tražeći tako svoje mjesto za sebe u svijetu koji je odavno preplavljen testesteronima, ona i sama počinje da biva sve više muška forma. Sve više na ulici srećemo žene koje voze taksi, autobus, mesarke su, ima i onih koje sijeku drva, pa do onih koje su direktorke velikih korporacija, ministarke, sudije itd.
Nemojte pogrešno da me shvatite, emancipacija žene je svakako poželjan proces razvoja, nego se trudim da uz vašu pomoć pokušamo da zajedno analiziramo postojeće stanje.
Pitam se na dalje, da li trpi žensko tijelo izloženo novim pristupima ženstvenosti?
Da li vam se čini da asketizam, robovanje modnim trendovima, vitkosti, bježanje u usamljenost predstavljaju oblike samopotiskivanja ženstvenosti i žene. Tijelo žene biva sve više transformisano spolja, što stavom, što načinom odijevanja.
Želeći da budemo uklopljene, priznate i prepoznate u muškom svijetu utisak mi je da nam malo fali da nam i brkovi izrastu. Neke od nas su već mutirale i postale neprivlačne. Neke od nas se očajnički udvaraju svojim dopadljivim muškarcima, šalju pića, traže brojeve telefona...iniciraju...
Pitam se, a vašim razmišljanjem ćete mi pomoći da dođem do odgovora, da li žena u namjeri da dobije u muškom svijetu gubi svoju iskonsku vrijednost i prestaje da bude ono što u suštini jeste, žena?
Moje iskustvo sve više potvrđuju supružnički parovi koji se javljaju sa bijesnim, ogorčenim i nerijetko depresivnim muškarcima, i anksioznim ženama, koje uz to osjećaju i krivicu.
Nemoćna da se bori sa krivicom i strahom, a nedovoljno svjesna da pomoć zatraži na pravom mjestu, žena biva utučena, potištena, bespomoćna, bezvoljna. To je pravi put za razvoj anksioznosti, depresije, poremećaja ishrane, poremećaja mišljenja i mnogih drugih ozbiljnih i opterećujućih stanja.
Umanjenje ženstvenosti u ženi...Da li je to put za razvoj bolesti?
Na kraju se pitam: "Da li je sve krenulo niz brdo kada su muškarci prestali da pjevaju serenade, a žene počele da nose pantalone"?
malisaveti
