Gotovo nesebično sam od sagovornice dobila njena iskustva života i recept uz pomoć kog sa lakoćom živi. Iako živi sama, a “Samoća je jedno veliko nevaljalo”, kaže da joj prija vrijeme koje provodi sa porodicom i prijateljima, razmjena emocija i saznanje da im je od značaja. Posmatram je, analiziram, jasno mi je da riječima ne mogu da prenesem našu interakciju vjerodostojno. Riječi jesu čovjekovo ključno pomagalo, ali istinski mi zaista vjerujemo samo emocionalnom doživljaju.
Možemo od sagovornika dobijati ljubavne riječi, da nas voli, da mu značimo, da nam se divi i uvažava nas, ili pak ispoljiti suprotne naznake da nas ignoriše, prezire, da ga iritiramo. Svi navedeni postupci neće imati dobar odjek ukoliko nisu propraćeni emocijama. Ponašanja drugih prema nama će svakako imati odjeka, ali ono što će uvijek dominirati, bilo u smislu potvrde ili opovrgavanja, jesu emocije. Emocijama, dakle, ponajviše vjerujemo. Iako je nekada čovjekova proizišla emocija netačna, ona će postati vlasnikova istina.
Gdje možemo primijetiti dominaciju emocije nad istinom? U kontekstu samoće, kod ljudi koji čeznu za ljubavlju. Kod njih se svaka pozitivna riječ ili postupak vrednuje kao istinita emocija, iako suštinski nje nema. Pokušaji postoje, ali niko od nas ne može da “odglumi-lažira” emocije, sem u kontekstu kada drugi prihvata zdravo za gotovo sve što mu se ponudi. Ne možemo dugo da glumimo da nekog volimo, jer se to očekuje, niti možemo nekog da mrzimo jer to radi većina.
Većina naših životnih, psiholoških potreba zahtijeva prisustvo drugoga i nekakvu emotivnu razmjenu te se jasno nameće činjenica da je empatija ključan akter u prepoznavanju emocija i zadovoljenju ljudskih potreba.
Sreća je pa su oni sa potpunim nedostatkom empatije rijetki, dok su oni sa njenim deficitom u različitom stepenu prisutni. Osobe kod kojih empatija pomanjkava u ozbiljnom stepenu imaju velike teškoće u komunikaciji i u zadovoljenju potreba u kojima su drugi ljudi objekti zadovoljenja. Takve osobe teško, ili gotovo nikada, ne zadovolje potrebu za pripadanjem, prijateljstvom, partnerstvom, jer oni su “invalidi” u prepoznavanju bliskosti, davanja, brižnosti, nježnosti.
Šta se dešava kada se kanal emotivne razmjene zaglavi? Doživjeli smo, ili smo bili svjedoci, neusaglašene emocionalne komunikacije. Kada, na primjer, jedna osoba tvrdi da prema drugoj osobi osjeća pozitivne emocije, dok druga osoba ispoljava neslaganja sa takvim emotivnim ispoljavanjem, čak sama ne osjeća takva ispoljavanja. Tada se postavlja pitanje, gdje je nastao kvar? Da li kod prve, druge ili kod obje osobe?
Često može biti da prvi član komunikacije osjeća autentične pozitivne emocije, ali ih upućuje na pogrešnu adresu, osobi koja nije u stanju da ih dešifruje. Prva osoba može da prepoznaje da osjeća nešto što istinski nije vjerodostojno, što druga osoba jasno prepoznaje kao laž. U partnerskoj relaciji jedan član para može da kaže da je mnogo radio i da nije uspio da se javi, dok drugi član osjeća da ga partner ne uvažava, ispoljavajući znake bijesa i tuge.
Osoba koja šalje pozitivnu emociju može da je istinski prepozna, dok druga osoba tumači njen gest kao trud, ali ne i dobar kapacitet da je prva osoba poznaje i da razumije njene potrebe. Recimo, kada u situaciji poklanjanja poklona onaj koji kupuje dariva drugu osobu poklonom koji mu se ne dopada i za njega nema nikakvu važnost…
Takođe se može desiti da intezitet osjećanja koji prva osoba ispoljava u odnosu na drugu ne bude dovoljan da druga osoba prihvati njegovu emociju kao validnu. Takve situacije imamo kod supružnika gdje se dešava da žena verbalizuje da joj suprug šalje pozitivne emocije, ali da to nije dovoljno i intezivno za nju.
Emocije su kao i ljudski ekstremiteti, nešto bez čega možemo, ali teško živimo, a što je ujedno parametar normalnosti.
malisaveti
