Kako smo nas troje živeli od 300 dinara dnevno tri meseca

Kako smo nas troje živeli od 300 dinara dnevno tri meseca

Uvek sam se divila ljudima koji spajaju kraj sa krajem iz meseca u mesec i pritom sačuvaju osmeh na licu. Nevolje šibaju, a oni se ne daju!

Stalno sam pokušavala da dokučim kako to njima uspeva i razmišljala o svim načinima na koje to rade... podilazila bi me jeza. Sve do trenutka dok se i moja porodica nije našla u toj situaciji. Moj muž je ostao bez posla...

Desilo se jednog dana. Došao je i saopštio vest. Pošto to nije bio stalan posao već ugovor, otpremine nije bilo. U tom trenutku savlada vas očaj, neka nemoć. Ali u isto vreme budi vam se instinkt za preživljavanje. Prvi mesec smo se kotrljali na njegovoj poslednjoj plati koju smo maksimalno štedeli i razvukli delom i na sledeći mesec. Krizu nismo u poptunosti osetili, stisli se jesmo, ali još je bilo podnošljivo.

A onda smo ostali na mojoj junačkoj plati naredna tri meseca. Onoj, koja je morala da podmiri režije, kredit za auto od 80 evra, dečje aktivnosti, prevoz, račun za mobilni... U svakom slučaju, kad se sve sabere i oduzme, kada bismo poplaćali sve harače, nama je ostajalo na mesečnom nivou 10.000 dinara za hranu! Onaj "žgoljavi" snop novčanica, toliko tanak da vam se kosa diže na glavi. Jer kada podelite po danima, ispada da vam mora biti dovoljno 300 dinara dnevno!

Uhvati vas neopisiv strah od neizvesnosti. San neće na oči, a od panike, ne možete jasno da razmišljate i odredite priioritete, šta kupiti, kako podeliti namirnice, šta kuvati svaki dan i ono najvažnije - kako da dete to što manje oseti!

Možda ovi moji redovi za neke zvuče razmaženo, jer veliki deo Srbije živi baš ovako, ali nije lako kada se čovek u ovakvoj situaciji nađe odjednom - kada ga sindrom preživljavanja pomoću koca i konopca udari kao grom.

Nismo se predali. Muž se odmah bacio na traženje posla, bilo kakvog, bilo gde. Sva vrata prvog meseca bila su zatvorena. I drugog takođe. Njegov očaj i nervoza su rasli, ja sam ga smirivala. Nije mogao da podnese tu nemoć koja ga je snašla. Ono što sam sebi stavila u zadatak je da sačuvamo mir u porodici, da odvojimo bitno od nebitnog - u prevodu, da sačuvamo zdravlje i živce po svaku cenu.

Tog prvog meseca samo na mojoj junačkoj platinam je bilo najteže. Morali smo da se odreknemo bioskopa vikendom sa detetom, nismo išli kod rođaka van grada, automobil smo palili samo kad smo baš morali, nisam išla na depilaciju i frizuru, prestala sam da kupujem hranu na pauzi na poslu, zaobilazila sam izloge sa garderobom u širokom luku, nisam više spremala riblje ručkove subotom, nisam pravila kolače, prestali smo da zovemo goste vikendom (to je bilo lepo druženje),  sve to odjednom bilo je van našeg domašaja.

Sreća u tom trenutku je bila što smo za dete imali sve što joj je potrebno, knjige, obuću i odeću za zimu.

U zamrzivaču se još povlačila mršava rezerva mesa i povrća koja nas je držala prvu nedelju. A onda smo dobili životni zadatak - snađi se, brale, za male pare! Bio je to izazov. Napravila sam plan.

Za vikend sam otišla u nabavku u hipermarket.

PIJACA

Na pijaci bih kupila luk jedan i drugi, krompir, paradajz sok, dve glavice slatkog kupusa, vezu zeleni za supu, jabuke, pasulj, nekad mali brokoli  i vezu blitve za dete - oko 400 dinara.

Kupila sam celo pile, parče slanine, testenine, 20 jaja, mlad sir, brašno, palentu, pirinač, ulje, kvasac, smrznute girice, smrznute višnje, ulje (većina ovih namirnica bila je na akciji) potrošila sam oko 1.800 dinara. Za slatkiše, skuplje sireve, piće, sokove, maslinovo ulje, začine nije bilo para. Kao ni za hemiju. Razmišljala sam - to sad nije prioritet, trošimo ono što imamo pa dok traje.

Zbogom ono vreme kada sam birala po deset minuta koju ću kupku izabrati, koji šampon, sapun, omekšivač... kad nemaš, izbor je veoma jednostavan. I još nešto, u prodavnicu nismo išli a da nismo uključivali kalkulator. Čim nešto "iskoči" iz predviđene cifre, leti iz korpe.

Doručak je uvek bio domaći pekmez, jaje na sto načina, omlet sa slaninom (jednom nedeljno), uštipci, palenta s jogurtom, mlad sir. Bili smo kao vojnici, tačno se znalo šta kad spremamo.

Što se tiče ručka, pile se isplatilo na mnogo načina.

Pile sam podelila na belo meso, batake, karabatake, krilca i na kosti od grudi sa malo mesa, onog što vam ostane od tranžiranja. Nisam verovala koliko može da bude izdašno jedno pile. Slaninu sam podelila u dva dela.

I osmisila sam ručak za celu nedelju. Prvo sam skuvala supu na kostima i kožici. I podelila da imamo za dva dana. Belo meso sam pretvorila u filete, ispalo je nekih šest komada.

Za prvi dan imali smo supu, pohovanu piletinu i kuvan krompir, a kupus za salatu.

Drugi dan sam spremala rižoto s karabatacima.

Trećeg dana sam pekla batake i krilca s krompirićima. Od kupusa za salatu se nismo odvajali.  Četvrtog dana sam spremila dinstani slatki kupus sa palentom. Petog dana, jeli smo girice. A šestog  me uhvatio očaj. Sve smo pojeli, frižider skoro prazan. Ostalo je parčence slanine i pasulj. Kakav spas! Jer od sutra imam novi budžet, ali ovog puta od 2.000 dinara, i pravim novi plan.

Veoma sličan ovom, tako da smo se šalili da će perje da nam poraste od tolike piletine i da ćemo da prokokodačemo.

BAKINA POMOĆ

Teško je i kad spadnete na to da vam star roditelj pomaže i odvaja do svoje bedne penzije. Ali ona je pomagala oko užine svoje unuke. Poneki nedeljni ručak kod nje bio je kao mali praznik.  

A da, za večeru smo jeli ostatke od ručka, kada ih je bilo, a pravila sam kolač s višnjama, palačinke s onim domaćim pekmezom, pečen krompir s pavlakom... Znam da ne zvuči zdravo i da ima mnogo testa i skroba, ali shvatila sam zašto su ljudi sa malim budžetima često i gojazni.

Što se tiče deteta, sve smo zastupali u okvirima koji su nam dozvoljavali. To znači da je jela povrće, voće, supe, a dobra stvar ovog perioda nemaštine je što nije bilo slatkiša, kupovine po školskoj kantini... teško joj je padalo, ali shvatila je da tako mora da bude.

Možda je to više teško padalo nama. Užasno je kad znaš da kad kupiš čokoladu, nećeš moći da kupiš nešto potrebnije. Mada, bilo je i takvih iskakanja, početkom narednog meseca!

Ušli smo u drugi mesec. Kada je došao prvi i plata skačeš os sreće u prvom trenutku. U drugom toneš od muke kad kreneš da je čerupaš za sve troškove. Znali smo da ne smemo da nakupljamo račune za komunalije, kredit.

Prošlo je samo mesec dana a ja sam već bila umorna. Nadala sam se da će muž naći neki posao. Ništa...

I Jovo nanovo. Novi sedmični planovi, nervoza kad se prekorači nedeljni budžet, nemoć kada treba izdvojiti novac da dete ode na rođendan drugarici, kada treba platiti predstavu za školu, izlet... Drugi mesec ne bi ni Hudini prepetljao kao što smo mi. Jeli smo variva, sve po dva dana, prazan pasulj, kupus, ječam... sve nam se bilo zgadilo. Dete ne. Ponovo smo se trudili da za nju ima sve raznoliko u tim malim količinama. Nismo znali šta je novac u novčaniku, osim sitnine za hleb. Jedini mir smo imali što smo mogli da podmirimo račune. Onda je nestala kućna hemija. Nju smo kupili na ček na odloženo plaćanje, i to na najudaljeniji datum. Znali smo da ne smemo ni u tu zamku da upadnemo, jer i ček je novac.

Osećali smo se kao pobednici kada smo pregurali i drugi mesec. Isrpljeni ali sigurni. Došao je prvi i nova plata. I ponovo sirotinjski sindrom. Trči u prodavnicu da kupiš po najpovoljnijim cenama to što ti treba. Preskočila sam pile ovog meseca, nismo više mogli. Ishrana je postala jednolična. Kupovali smo povrćne mešavine, riblje štapiće, mleveno meso. Troškovi su rasli, nismo se više uklapali u 2.500 po nedelji. Znači, ne gine nam povratak na pile!

Konačno lepa vest. Muž je našao posao, doduše slabo plaćen, ali ljudi moji, koja je to radost bila. Sve je bilo više od nule. U tom trenutku ostalo je 20 dana do početka idućeg meseca. Palo je odbrojavanje i prepetljavanje do spasonosnog prvog.

ŠTA MI JE IŠLO NA ŽIVCE

Kad uključite televizor i krenu one emisije o zdravom životu, o pravilnom načinu ishrane, o voću i povrću i ribi dva puta nedeljno, dobijala sam osip. Od te sume to ne može. A tek kad vidite tekstove i emisije o dobrobiti planine, banje ili mora,  svetskih i domaćih - odlepite! Rado bi mnogi proverili te prednosti, ali... nedostižno!

Dve plate prvog? Osećali smo se kao dva Rokfelera! Svet je bio naš! A to nije bilo ni izbliza standardu koji smo imali. Kupili smo čuvenu čokoladu, išli smo na kolače, pozvali smo prijatelje. Toliko smo mogli. Ali ni jednog trenutka od tada nisam prestala da razmišljam o tome kako je ljudima sa 300 dinara dnevno, mnogima i manje od toga.

Nas je samo troje, pitam se kako se snalaze ljudi sa više čIanova, odrasom decom iz dana u dan... To su heroji novog doba!

Ovo nikad da se ne zaboravi...

malisaveti

Sviđa ti se? Podeli sa prijateljima!